Ko od nas nije nekada odložio izvršenje nekog neprijatnog ili zahtjevnog zadatka,
koristeći upravo izgovor “Hajde sjutra ću” ili “Ima vremena”.
Naravno, svi smo se suočili sa problemom previše obaveza, previše zadataka i rokova koji su se približili. Velika je stvar znati kako i na koji način organizovati svoje vrijeme i sve postići u dogovorenom roku. Ali ipak, predaja rada u određenom vremenskom terminu ili uspješnost na testu nisu uvijek indikatori dobre organizovanosti. Često i oni koji svoje zadatke završavaju u roku (i uspiješno), odlažu svoje obaveze do zadnjeg momenta. Takva je situacija sa osobama koje su sklone “kampanjskom učenju” , odnosno učenju samo pred neki ispit ili test. Upravo “kampanjci” nerijetko ostvaruju sjajne rezultate na testovima, ali isto tako i prolaze kroz veći nivo stresa u periodu priprema.
Zašto smo često skloni odlaganju obaveza do poslednjeg trenutka?
Prokrastinacija obično predstavlja neznatno prikrivenu formu pobune koja potiče još iz
perioda djetinjstva. Primer ovako razvijene navike odlaganja obaveza bi bila djeca zahtjevnih roditelja. Ova djeca su često slušala naređenja poput “Uradi ovo!” ili “Uradi ono” pa su se postavljenim zahtjevima prilagodili razvojem tehnika odlaganja (prokrastinacije), uspijevajući tako da izbjegnu/odlože izvršenje nekog zadatka. Isti mehanizmi su se zadržali i na odraslom uzrastu, pa sada imamo osobe koje pribjegavaju tehnikama odlaganja kada su suočene sa autoritetom koji im nameće termine i rokove.
Iako postoje neka teorijska objašnjenja razvoja prokrastinacije, ovom problemu se ne
posvećuje dovoljno pažnje ili se isti ne posmatra kao bitan, jer kao što bi rekao naš narod “Sve će se stići”.
Ali, ozbiljni prokrastinatori se nalaze u velikoj nevolji, jer kako se čini na osnovu brojnih istraživanja, sve prokrastinacije imaju u osnovi sličan, skriveni program rada. Paralisani
ili skriveni iza straha ili manifestujući neke potisnute pobune, prokrastinatori često zapravo
sabotiraju sopstevene živote. Odlaganje obaveza se najčešće posmatra kao posledica problema sa pažnjom ili samokotrolom. Za osobe koje su sklone prokrastinaciji smatra se da nisu motivisane ili disciplinovane. Ipak ovakvi opisi nisu ispravni, nije u pitanju samokontola, već emocije vezane za sam zadatak, skrivanje iza straha da u nečemu nećemo uspjeti ili manifestacija nekih potisnutih pobuna koje potiču iz ranijih perioda života.
Odlaganje obaveza povezano je i sa negativnim funkcionisanjem i rizicima po metalno zdravlje osobe, što naravno, ne smijemo zanemariti. Osobe koje su sklone prokrastinaciji karakteriše viši nivo anksioznosti, depresivnija raspoloženja, anksioznost, nisko samopouzdanje i jednostavno loše navike.
Sposobnost da napravimo plan i držimo se istog predstavlja bitnu veštinu, ali i veliku
poteškoću osobama koje se suočavaju sa ovim problemom. Iako odlaganje obaveza najčešće ima ulogu da nas zaštiti (od eventualnog neuspjeha, ili narušavanja naše autonomnosti) ipak, uticaj koji odlaganje obaveza može imati na mentalno zdravlje, kvalitet života i uspješnost prokrastinatora svjedoči o ozbiljnosti problema sa kojima se ove osobe suočavaju.
Ako i među vama koji čitate ima onih koji se bore sa ovim problemom, morate da znate da prokrastinacija nije posledica vaše lijenosti, nedostatka samokontrole ili motivacije.
Prokrastinacija predstavlja naučene obrasce ponašanja koje smo vremenom usvojili. A ono što je bitno kod ovako naučenih obrazaca jeste da se mogu i “odučiti”. Ponekad je dovoljno da pokušamo da razumijemo svoja osjećanja i potrebu za odlaganjem, pa da nam postane jasno da zadatak možemo završiti i na vrijeme i da nema potrebe za ovim “Sjutra ću” jer isto mogu završiti i danas.