Prema Svjetskom zdravstvenom izvještaju (2001), oko 28% tereta nezaraznih bolesti je sekundarno izazvano netretiranim psihološkim stanjima, otuda i ekspanzija psihosomatskih oboljenja u današnjici.
Stanja kao što su depresija, upotreba alkohola i šizofrenija vodeći su uzroci globalnog tereta bolesti. Snažna povezanost između poremećaja u mentalnom funkcionisanju i socijalnog nepovoljnog položaja, posebno siromaštva, nasilja, rodne neravnopravnosti, sukoba i prirodnih katastrofa je dobro poznata.
Nabrojani faktori nisu ništa drugo do kategorija nepovoljnih životnih okolnosti koji u u individui mogu proizvesti jedno dobro poznato stanje – stres. Iz iskustva znamo da različite osobe različito reaguju na stresore, te se samim tim i aktiviranje njihovih protektivnih mehanizama razlikuje. Ni okolina, ni reakcija osobe ne definišu šta za osobu predstavlja stres, za osobu kritičan faktor za procjenu stresnosti situacije predstavlja sopstvena individualna percepcija psihološke situacije koja je zadesila.
Prema Lazarusu (1984), efekti koje stres ima na osobu su više bazirani na njenoj subjektivnoj procjeni prijetnje, vulnerabilnosti (ranjivosti) i provjeni sopstvene sposobnosti za prevazilaženjem date, potencijalno stresne, situacije.
Primarna procjena situacije se zasniva na utvrđivanju da li je okolnost prijeteća ili pozitivna, relevantna ili irelevantna za nas. Ukoliko osoba procijeni situaciju kao prijeteću, ona anticipira pojavu povrede, bolesti, bijesa, gađenja, razočaranja, brige, anksioznosti, izazova, itd. Sekundarna procjena se zasniva na reevaluaciji resursa koji su nam na raspolaganju u situaciji prevazilaženja stresne i izazovne situacije. Ovdje stupaju na snagu naši protektivni faktori i strategije prevladavanja. Strategije prevladavanja predstavljaju kognitivne i bihejvioralne napore usmjerene ka balansiraju unutrašnjih i spoljašnjih zahtjeva koji prevazilaze lične kapacitete osobe. Osoba se može okrenuti unutrašnjim strategijama prevladavanja, koje podrazumijevaju snagu volje, unutrašnju snagu, motivaciju, ili s druge strane spoljašnjim strategijama koje se odnose na traženje podrške od vršnjaka ili
stručnjaka.
Ono čega ljudi treba da postanu svjesni jeste postojanje različito orjentisanih strategija prevladavanja. Tokom života smo vjerovatno stvorili preferenciju ka jednoj od ovih strategija ne uzimajući u obzir njihovu efikasnost u prevazilaženju izazovnih situacija. Strategije prevladavanja usmjerene na problem koristimo kada osjećamo da imamo kontrolu nad situacijom, pa svoje vještine i kapacitete usmjeravamo ka srži problema.
Ove strategije karakterišu 4 koraka u razrešavanju stresa: definisanje problema, generisanje alternativnih rešenja, učenje novih sposobnosti u svrhu suočavanja sa stresorima, ponovna procjena i nalaženje novih standarda ponašanja u sličnim situacijama.
Strategije prevladavanja usmjerene na emocije su korišćene kada se individua ne osjeća kompetentno u upravljanju korijenom samog problema, te se okreće ponašanjima koja joj pomažu u regulaciji negativnih afekata. U ovom slučaju, ponašanja kojima osoba pribjegava su izbjegavanje stresne situacije, distanciranje od iste, prihvatanje ishoda stresnog događaja, kreiranje distrakcija u odnosu na stresni događaj, itd. Takođe, u ovu potkategoriju možemo uključiti i neke proaktivne mehanizme prevladavanja kao što je traženje medicinske pomoći, ali i neke štetne, kao što je okretanje alkoholu ili drugim psihoaktivnim supstancama. Dakle, u zavisnosti od preferirane strategije prevladavanja, situacija suočavanja sa stresom može imati pozitivan ili negativan ishod za psihu osobe. Takođe, efikasnost bilo koje protektivne strategije zavisi i od individualnih nivoa rezilijentnosti osobe, te je veoma bitno informisati populaciju o strategijama osnaživanja kojima se mogu koristiti.
Prvi korak ka adekvatnom osnaživanju osobe je implementacija ideje da se rezilijentnost zapravo može uvježbati. Osvrnuću se na određene mehanizme za koje smatram da su od presudne važnosti za pomenutu temu. Razvijanje samosvijesti definitivno zauzima vodeće mjesto. Samosvijest se odnosi na razvijanje svijesti o procesima unutar tijela koji uključuju osvješćavanje sheme svog tijela, osjećanja, želja, potrebe za djelanjem, ali takođe i misli i šablone mišljenja. Ono što je posebno važno za osobu je interakcija svih ovih faktora i efekat te interakcije na aktuelno stanje, npr. kako se tjelesni nadražaji mijenjaju u odnosu na naše misli i emocije. Razvijena samosvijest je preduslov za mogućnost izbora i kontrolu nad svojim životom u svim situacijama.
S druge strane, sve ovo ne bi bilo moguće bez razvijene pažnje. Pažnja je od vitalnog značaja za izvođenje skoro svih mentalnih zadataka, uključujući i emocionalnu regulaciju. Možemo je na primjer koristiti u svrhu opuštanja tijela u smislu redukovanja nemira, agitiranosti i fiziološke pobuđenosti, što posledično izaziva i opuštenost mentalnog aparata osobe.
Ovaj mehanizam funkcioniše i u suprotnom smjeru. Dakle, umirivanjem našeg mentalnog aparata možemo povratiti kontrolu nad svojim tijelom u situaciji stresa. Na primjer, možemo pokušati da se mentalno distanciramo od stresnog događaja, kreirajući mentalni prostor oslobođen od narativa koji se kompulsivno odigravaju u našoj glavi. Na taj način možemo diferencirati misli, priče, vjerovanja i stavove koje imamo o svijetu u odnosu na svijet takav kakav jeste, te ga pogledati „svježim očima“ i bez predrasuda. Naravno, misli su usko povezane sa izazivanjem emocija. Samim tim, kreiranje mentalnog prostora u svrhu „sređivanja svojih misli“ emocijama oduzima inicijalnu snagu koja može interferirati sa procesima objektivnog mišljenja, percepcije, zaključivanja, planiranja i egzekucije prevazilaženja problemske situacije.
Vještine tjelesne i emocionalne regulacije, kao i razvijajnje kapaciteta mentalnog aparata su ključne kako za naše psihičko, tako i za fizičko zdravlje. Smatram da su ovo osnovni koraci na kojima svaki pojedinac mora raditi kako bi razvijao svoju rezilijentnost, i samim tim dobio potrebno samopouzdanje i set sposobnosti za suočavanje sa svakodnevnim životnim izazovima i stresorima.
Ana Saveljić, specijalista psihologije